Dobrodosao Gost, Registruj se OVDE, i pridruzi se Boemi Forumu.
  • Login:



Dobrodošli na BOEMI FORUM.

Ako je ovo Vaša prva poseta, prvo pročitajte FAQ klikom na prethodni link. Možda ćete morati da se registrujete pre nego što dobijete opcije za postavljanje.

+ Odgovorite na temu
Rezultati 1 do 1 od 1
  1.   Ovo je poslednja Staff poruka u ovoj temi.   #1
    Pocasni clan
    Serbia
    smboemi avatar

    Datum registracije
    26.03.2012
    Poruke
    5.871
    Pol
    Musko
    Teme
    545

    Vida Pavlovic - Biografija

    Vida Pavlovic - Biografija

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ]

    Vida Pavlovic (rom. Vida Pavlovich) rodjena 1945. godine, u Futogu, nedaleko od Novog Sada, a rasla je u muzikalnoj porodici, jer joj je otac svirao gitaru i lepo pevao, a predivne glasove imale su i majka i sestra.
    Pevacica romske i srpske muzike. Bila je poznata kao „Kraljica romske muzike“. "Kraljica nad kraljicama", kako su je kolege zvale decenijama je dirala u srce sve one koji su je culi: publiku, kolege, prijatelje. Pred njenim glasom niko nije ostao ravnodusan.
    Vida je pocela da se bavi pevanjem u svojoj 14-toj godini, pridruzivsi se ujaku, kafanskom muzicaru. U petnaestoj godini udaje se za muzicara Aleksandra Pavlovica i odlazi da zivi u Sarajevo.
    Posle deset godina ucenja zanata po kafanama snimila je prvu plocu sa pesmom "Gledala sam sa prozora". Odlican uspeh ploce (prodata u u tirazu od preko
    500 000 primeraka) dao je Vidi nove smernice u zivotu.
    Napusta Aleksandra i Sarajevo i sa dva kofera u ruci stize u Beograd. Tu je srela novu ljubav, muzicara Stevu Jovanovica. U braku sa Stevom bila je 27 godina. Nije krila nezadovoljstvo i da je nesrecna sto nema dece. Brak se raspao ali ona i Stevo su nastavili da zive pod istim krovom svako u svom delu kuce. Poslednjih godina imala je problema sa visokim pritiskom. U šezdesetoj godini, u svom domu u Beogradu, umrla je Vida Pavlović 10 Maja 2005, kraljica romske pesme. Sahranjena je u svom rodnom Futogu.


    Vida Pavlovic je sinonim za umetnicu koja peva iz duse i koju publika uvek rado slusa

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ]

    Rodjena je pre pedesetsedam godina u Futogu, nedaleko od Novog Sada, a rasla je u muzikalnoj porodici, jer joj je otac svirao gitaru i lepo pevao, a predivne glasove imale su i majka i sestra.

    Rano ste se opredelili za muziku, a rano i za osnivanje porodice...

    Vida Pavlovic: Kao 14-godisnjakinja pridruzila sam se ujaku, kafanskom muzicaru i sa njim nastupala svuda gde su nas zvali. Dve godine kasnije, udala sam se za violinistu Stevana Jovanovica i presla u Sarajevo. Dugo sam pevala u restoranu "Romanija", a tek nakon 10 godina snimila prvu plocu. I tada, kao i sada, vise sam volela rad u kafani, nego u studiju. Moja propusnica za ulazak u svet diskografskih izdanja bila je hit pesma "Gledala sam sa prozora".

    Za razliku od sadasnjih uslova, da li je tada bilo tesko snimiti plocu?

    Vida Pavlovic: Izuzetno. Nisam imala muzicko obrazovanje, ali sam bila talentovana, jer sam oduvek imala dobar glas i sluh. Da je bilo srece i da sam zavrsila muzicku skolu, verovatno bih naucila da sviram na nekom instrumentu, sto mi je jedna od neostvarenih zelja.

    Vasa prva ploca prodata je u tirazu od preko 500.000 primeraka. Danas je ta cifra san svakog pevaca...

    Vida Pavlovic: Tada je bilo tesko snimiti plocu, a jos teze prodati je u velikom tirazu. Srecom, ja nisam brinula da li ce moje ploce biti kupovane, vec je samo trebalo da se resim i udjem u studio, a sve ostalo je dolazilo samo po sebi. Za ovih 30 godina, koliko sam profesionalno u muzickim vodama, objavila sam 15-ak singlova i LP i smatram da je to dovoljno.

    Malo je poznato da ste na pocetku karijere pevali na srpskom jeziku. Zasto ste se kasnije priklonili samo ciganskoj muzici?

    Vida Pavlovic: Nikada nisam bezala od toga da sam po nacionalnosti Romkinja, ali sam na pocetku karijere pevala i srpske narodne pesme. Tek kada sam cula kako drugi interpretiraju romske pesme, nisam mogla, a da ne zapevam i na svom jeziku. Iz inata sam snimila ploce i na ciganskom, da bih dokazala kako se pravilno peva.

    Pre pet godina Romi su vas i zvanicno proglasili za kraljicu pesme. Ipak, na koncertu, koji je uprilicen tim povodom, neki pevaci se nisu odazvali. Zbog cega?

    Vida Pavlovic: Mnogi su bili pozvani, ali pevali su samo Sinan Sakic, Ljuba Alicic, Nada Topcagic, Snezana Vasic, Sikica, Dzej i Vanesa Sokcic. Nisu se stideli da pevaju publici u kojoj je bilo najvise Roma, ali meni licno je bilo tesko sto se vecina kolega oglusila o poziv. Inace, bilo je lepo sto se neko setio da me obraduje i podari mi nesto za secanje. Osim zlatnih ploca, od mojih izdavaca, nikada do tada nisam dobila neku zvanicnu nagradu. ali, to me i ne cudi, kada vidim ko sve danas dobija "Oskare popularnosti".

    Pre nekoliko godina snimili ste dupli album — kompilaciju najboljih pesama, a u privatnoj produkciji izdali ste i plocu "Stigle su me suze moje stare majke" za nemacko trziste. Nazalost, pesme su se veoma kratko vrtele i kod nas, da bi iznenada "iscezle". Da li je u pitanju bojkot?

    Vida Pavlovic: Znam da bi beogradska publika zelela da me cuje i vidi, ali ne znam zbog cega me mediji jednostavno izbegavaju. Nedavno je jedan poznati kompozitor i tada direktor diskografske kuce, mom suprugu doslovce rekao: "Vida je stara i ne prilici joj da se vise pojavljuje na sceni". Koliko je to sve glupo i maliciozno dokaz je da i mnogo stariji pevaci od mene i te kako plene svojom pojavom i glasom i bacaju u zasenak mnoge koji pokazuju samo stas. Zalosno je sto novac vodi uredjivacku politiku svuda, pa i u diskografskim kucama.

    Poznato je da kod pevaca, prijateljstvo i nije na ceni ili se bar radi o laznom prijateljstvu. Da li ste imali slicna iskustva sa svojim kolegama?

    Vida Pavlovic: Bilo je i onih dojucerasnjih prijatelja i poznanika koji su me potpuno zaboravili ili su mozda usput "zagubili" moj broj telefona. Medutim, ne ljutim se na njih, vise je onih koje cenim, bez obzira da li su pocetnici ili pripadaju starijoj generaciji. Postujem Vericu Serifovic, koju mnogi smatraju mojom dostojnom zamenom, zatim Marinka Rokvica, Veru Ivkovic, Anu Bekutu, Snezanu Djurisic, Sasu Nedeljkovica, Ljubu Alicica, Sinana Sakica, Kukija i neprikosnovenog Sabana Saulica.

    S obzirom na to da cesto putujete u inostranstvo i pevate publici u dijaspori, gde vas beogradska publika moze cuti?

    Vida Pavlovic: Kada nisam van granica, prihvatam se mikrofona i pevam prijateljima u klubu "Romanitar", koji se nalazi u mojoj kuci na Lekinom brdu. Ovaj prostor smo suprug i ja otvorili pre dve godine i to prvenstveno za nasu dusu. Naravno, uvek je pun prijatelja i istinskih postovalaca moje pesme. Posle Nove godine, nakon duge pauze, ulazim u studio i sa Micom Nikolicem cu snimiti novi album, koji bi trebalo da bude objavljen u aprilu.


    DANI TUGOM RASPLAKANI

    [Samo registrovani clanovi mogu videti ovaj sadrzaj. ]

    Romske pesme se ne mogu prevoditi. Ko razume, zna da je to sama emocija. Znate, svasta sam videla, iseku glavu. Kazem coveku: "Necu da ti pevam vise, bezi!" On sav u krvi. Pa, rekoh, sta je to u mom glasu da se ljudi ubijaju!

    Nikad nisam imala probleme zato sto sam Romkinja. Mada, kad sam pocinjala karijeru, u Sarajevu, nisam smela da kazem sta sam - prica za NIN Vida Pavlovic, pevacica kojoj je pre nekoliko godina Svetska unija Roma dodelila titulu kraljice romske muzike. "Znate, u to vreme u Sarajevu bilo je mnogo Roma prosjaka, strokavih, cemer i jad. Nisu mogli da zamisle da ima kulturnih, obrazovanih Roma, koji zive normalno. Jednom me je u svoju televizijsku emisiju pozvao Muharem Serbezovski, pevala sam na romskom i pitali su me sta znaci ime pesme. Nisam smela da kazem, rekoh: Ne znam, ja cu to kroz pesmu da vam kazem. Nije bilo sanse da im kazem ko sam. Zapravo, ja sam samo po ocu Romkinja, taj jezik sam naucila tek kad sam se udala. Ali, mene niko nikad nije ni pitao sta sam, sad je to nesto pocelo! Meni ne smeta moje poreklo, a ni onima koji me vole. Ne zameraju mi sto sam ja, da tako kazem, Ciganka.


    HAMAM-BAR: Moj otac se bavio muzikom, kazu da lepo pevam, na njega. Rodjena sam u Futogu, moja sestra i ja stalno smo pevusile, to nam je bio hobi. Sednemo na "cosak", okupe se devojke i nadmecemo se koja bolje peva. Starije zene nas slusaju, komentarisu: Vida ce biti velika pevacica! Udala sam se, normalno, sa 16 godina. Tako je onda bilo, pobegne devojka, uda se i zavrsi posao. Moj prvi muz bio je muzicar, sa njim sam otisla u Sarajevo, tamo krenula sa karijerom.

    Deset godina pevala sam u boljim sarajevskim kafanama. Da budem iskrena, zivot kafanske pevacice ranije bio je lepsi nego sto je danas. Radila sam u "Hamam-baru", a tamo nije svako mogao da ude. Samo veliki biznismeni, lovatori.

    Zaim, Safet i Zehra Deovic bili su bozanstva, jedva sam cekala da dodju i slusaju me. Da cujem njihov komentar: Mala Vida je cudo! Posle "Ilidze", nije bilo teorije da Toma Zdravkovic i Bora Spuzic Kvaka ne svrate kod mene i slusaju me. Pohadjala sam casove lepog pevanja, secam se reci profesora: Vida sto ume, to niko drugi ne ume, a sto ne zna, nauci za dva dana. Pevala sam i kod cuvenog Salka, ali nisam cesto menjala lokale. Nije bilo potrebe, niti je bilo zamislivo da neko drugi dode i peva u njima. Dogodilo se da sam na Trebevicu slomila nogu, bas kad su dosli neki budzovani iz beogradskog Komiteta. Pokojni Serbo (boze me prosti, svi su pokojni), koji je tu svirao, pita: Gde je Vida? - Slomila nogu. - Mora da peva! I pevala sam, s nogom u gipsu.

    DVOJKE: Godine 1972. Ismet Serbo, kolege znaju sta je on bio za muziku u Bosni, ponudio mi je da snimim plocu. Nisam htela. - Ma, ajde, ajde! Odemo u Zagreb, u "Jugotonu" snimim predivnu kompoziciju "Gledala sam s prozora". Ploca je prodata u tirazu od 500 000 primeraka. To je stara, izvorna pesma, koju su vec bili snimili i Cune i sestre Runjajic, nisam ocekivala da ce u mojoj verziji postati hit. Ponasala sam se kao dete: zatvorim se u sobu, slusam plocu i sebi kazem: Boze, da li je istina da ja to pevam!? Kasnije sam presla da zivim u Beograd, na inicijativu Budimira Jovanovica. Snimala sam za PGP: "Teku casi bola" i "Dosli dani tugom rasplakani". Dok je Budimir bio ziv, nisam imala potrebu da biram kompoziciju; tacno je znao sta meni treba, sta mogu da otpevam. I danas, recimo, Mica Nikolic, Dragan Aleksandric, Milan Vasic, koji su pisali sve moje pesme, znaju sta je za mene i kad odabiru, zna se: Ovo je Vidino, ovo je Merimino, ovo Zoricino... Moje pesme, uglavnom su "dvojke", lepe lagane pesme, koje za stolom mogu da se otpevaju.

    Pocela sam sa sevdalinkama, koje ne moze svako da peva. Mora da se drzi ritam, jedan ton, koji mora da se otpeva pravilno. Romsku muziku, takode, treba umeti pevati. Romi i te kako znaju sta je dobra pesma, ne moze im se podvaliti. Takodje, ne mozete vi u romskoj muzici psovati ili izgovarati neku vulgarnost. Ja sam uvek vodila racuna da moje pesme, pre svega, budu kulturne.

    BELI BORA: Ono sto u filmu "Skupljaci perja" radi Beli Bora, to je decija igra u odnosu na ono sto sam ja videla. Dok sam na nekom slavlju pevala "Dema miro" ("Tatino devojce"), mladic je flasom sebi izvadio oko. Strasno je to bilo. Kad bi se tekst prevodio s romskog, zvucio bi smesno, zapravo, romske pesme se ne mogu prevoditi. Ko razume, zna da je to sama emocija, cisto osecanje. Znate, svasta sam videla, iseku glavu. Kazem coveku: Necu da ti pevam vise, bezi! On sav u krvi. Pa, rekoh, sta je to u mom glasu da se ljudi ubijaju!

    Znate kako je izgledao moj boravak u Becu: slecem avionom, nemam vremena da se presvucem jer me ispred lokala u kome pevam ceka masa ljudi. A koliko god je sala u kojoj pevam velika, toliko je u njoj cveca. Kad uzmem mikrofon, to je padanje, plakanje, kuknjava. Dogadjalo se da ljudi otvore torbu punu novca i kazu: Uzmi koliko hoces! Meni bude neprijatno, necu ja da uzmem, dajte koliko vi hocete! E, da sam umela da uzimam lovu, sad ne bih morala da razmisljam o poslu. Moj muz Steva je muzicar, uglavnom smo bili skupa, tako da udvaraci nisu smeli da prilaze. Kad vidi da postaje opasno, da ce biti ljubljenja, onda kaze: Zeno, dodji ovamo! stani pored mene.

    NA SVETU PETKU: Kad udjem u studio, imam utisak da sam sama na ovom svetu. Decu nemam, to mi tesko pada, ali, dobro, tu su deca mojih sestara koje su umrle. Kazem: Boze, zasto to tako mora da bude? Pa, cekaj, makar da im otpevam, neka placu, neka cuju moju tugu. Dogadjalo se da kad ploce dostignu tiraz od 200 hiljada, prestanu da ih stampaju. Jednom prilikom, Nazif Gljiva je rekao: Ako Vida proda 500 hiljada ploca, sta cemo mi da radimo!

    Malo su me novinari nervirali, da vam kazem i to. Na "Beogradskom saboru" samo sam znala da otpevam, uvek sam bila nekako po strani. Nijedan novinar nije hteo sa mnom da uradi ni najmanji intervju. E, kad sam dozivela ovacije sa kompozicijom "Ostala je pesma moja", kad su zbog nje moje kolege plakali iza zavese, svi su potrcali ka meni. Onda im je moj suprug rekao: Kad je dosad nista niste pitali, nemojte ni sad - ona je ovaj uspeh ostvarila "slucajno"! Ali, dobro, zivot tece dalje, neka mene tako. Mozda je trebalo da budem agresivnija, bezobraznija, verovatno bih tako bolje prolazila. Ja znam da pevam, rekoh, nista drugo mi i ne treba, i prepustila sam se sudbini.

    Malopre sam pevala u kupatilu, a ponekad se dogodi da napisem pesmu dok spremam rucak. Mislim da sam dobra domacica, volim da se druzim s ljudima, volim kad mi neko dodje s harmonikom, da podelimo radost, po mogucstvu. Da pevamo i sviramo - to je za mene zivot, to mi daje elan. Ranije smo se puno druzili: Saban Saulic, Snezana Savic, Snezana Djurisic, pa Nada Topcagic... Znali smo da budemo zajedno i po tri dana. Sad niko nema vremena za druzenje, sve je u nekoj jurnjavi, brigama i strahu, nemastini. Nedavno pricam s muzem, kad smo se uzeli, bili smo podstanari, posle izvesnog vremena kupimo garsonjericu - jao, nismo mogli da verujemo da je nasa. Kad slavimo Svetu Petku, bude kod nas po 30 ljudi, pravo veselje. Sad, vidite koliki je samo nas salon, ali vise ne dolazi toliko ljudi.

    Vise se ne pravi dobra muzika i dobra pesma. Takvo je vreme, svi bi samo hteli da odmah zgrnu pare. Ja cu prestati da pevam i zao mi je sto nemam kome da ostavim moje znanje. Cesto na televiziji, ove mladje pevacice izvode moje pesme - Ovo peva kraljica, mama Vida! Bude mi drago, volim to. Znate u cemu je poenta: ako te kolege ne mrze, znaci da te niko ne mrzi. Eto, ja mogu da kazem da me ljudi vole. Mozda zato me hvata tuga, kad pomislim da cu jednog dana morati da prestanem da pevam. Kad odem negde, ljudi mi iskazuju ljubav. - Pa, gde si kraljice, nista bez tebe! Rekoh: ljudi, ostarila sam, pustite me da odem u penziju. - Nema sanse, kazu.


 
+ Odgovorite na temu

Oznake za ovu temu

Ovlašćenja postavljanja

  • Vi ne možete postavljati nove teme
  • Vi ne možete postavljati odgovore
  • Vi ne možete postavljati priloge
  • Vi ne možete menjati vaše poruke